Postoji jedna rečenica koju smo na ovim prostorima vjerovatno čuli hiljadu puta, a to je: „Ma imam ja čovjeka za to.“
- Pokvario se auto? Imam čovjeka.
- Treba okrečiti stan? Imam čovjeka.
- Nešto curi ispod sudopera? Imam čovjeka.
- Treba zavariti ogradu, popraviti veš-mašinu, promijeniti utičnicu, srediti klimu ili pronaći dio za automobil koji se više ne proizvodi Pogodili ste, opet imam čovjeka.
Ta rečenica možda zvuči kao obična balkanska dosjetka. Nije. U njoj se krije nešto mnogo ozbiljnije.
Godinama smo živjeli u društvu u kojem se ogroman dio svakodnevnih problema rješavao preko ljudi koje poznajemo.
Ne preko aplikacije.
Ne preko korisničkog portala.
Ne preko chatbotova, odnosno umjetne inteligencije.
Nego preko telefonskog broja sačuvanog u imeniku pod „Meho majstor“, „Električar“, „Servis TV“ ili, još jednostavnije, samo „Čovjek“.
I onda se nešto počelo mijenjati.
Prvo tražimo na internetu
Pokvari vam se nešto u kući.
Prva reakcija više nije: „Koga da zovem?“
Prva reakcija je: „Da vidim šta je.“
Uzmete telefon.
Ukucate simptome.
Pročitate pet foruma.
Pogledate tri YouTube videa.
Otvorite Reddit.
Nađete čovjeka iz Poljske koji je imao potpuno isti problem prije četiri godine.
On kaže da treba promijeniti senzor.
Drugi kaže da je elektronika.
Treći kaže da je uređaj gotov i da ga treba baciti.
Nakon 45 minuta edukacije na internetu, imate više informacija nego što vam je potrebno, a samim tim i manje sigurnosti nego na početku.
Onda tražite servis.
I tu počinje drugi dio priče.
„Može li neko doći danas?“
„Ne može.“
„Sutra?“
„Vidjet ćemo.“
„Koliko košta?“
„Mora majstor prvo pogledati.“
I tako problem koji je nekada možda rješavan jednim telefonskim pozivom postaje mali projekat.
Termin.
Čekanje.
Procjena.
Novi poziv.
Drugi servis.
Dio koji treba naručiti.
Još nekoliko dana.
A vi cijelo vrijeme živite s problemom.
I počnete se pitati kako smo došli do toga da imamo tehnologiju koja nam omogućava da razgovaramo s bilo kim na svijetu, a sve teže pronađemo čovjeka udaljenog deset kilometara koji zna popraviti ono što nam treba.
Nije problem što nemamo majstora
Zapravo, problem je mnogo veći.
Imamo ih.
Ali ih je sve teže pronaći.
I još teže zadržati.
Jedan ode u Njemačku.
Drugi u Austriju.
Treći više ne želi raditi male popravke jer mu se ne isplate.
Četvrti je pred penzijom.
Peti ima toliko posla da novi termin možete dobiti tek kada se pokvari i ono što trenutno radi.
A onaj mladi koji bi mogao naučiti zanat?
Možda upravo razmišlja kako da ode.
I tu dolazimo do problema o kojem se kod nas često govori kroz brojke.
Koliko ljudi je otišlo.
Koliko ih je ostalo.
Koliko se djece rodilo.
Koliko će nas biti za deset, dvadeset ili trideset godina.
Sve su to važne stvari.
Ali postoji jedan dio priče koji se mnogo manje vidi u statistici.
Šta se dešava sa svakodnevnim životom kada ljudi nestanu?
Jer čovjek koji ode nije samo jedan manje u popisu stanovništva.
Možda je to i jedan manje automehaničar.
Jedan manje električar.
Jedan manje vodoinstalater.
Jedan manje stolar.
Jedan manje serviser.
Jedan manje pekar.
Jedan manje čovjek koji je znao kako se nešto radi.
„Znam čovjeka“ je bila neka vrsta društvene infrastrukture
Ovo je vjerovatno najzanimljiviji dio cijele priče.
Mi smo godinama imali nešto što nije bilo formalno organizovano, ali je savršeno funkcionisalo.
Mrežu ljudi.
Neko poznaje nekoga.
Taj neko poznaje majstora.
Majstor zna čovjeka koji može nabaviti dio.
Čovjek koji nabavlja dio zna nekoga ko radi u servisu.
I odjednom problem koji je izgledao nerješiv dobije rješenje.
Nije to uvijek bilo idealno.
Nekad je „čovjek“ kasnio.
Nekad bi posao trajao duže nego što je obećao.
Nekad bi račun bio veći nego što ste očekivali.
Ali postojao je odnos.
Znali ste ko vam dolazi u kuću.
Znali ste gdje radi.
Znali ste čiji je.
I, što je najvažnije, mogli ste nekoga nazvati i reći:
„Brate, imam problem.“
Niste morali ispunjavati formular.
Danas svoj problem prvo moramo objasniti sistemu
Ovdje tehnologija postaje zanimljiva.
Ne zato što je loša, nego zato što je promijenila način na koji rješavamo probleme.
Ako vam banka nešto ne radi, vjerovatno ne idete više do čovjeka kojeg poznajete.
Otvorite aplikaciju.
Ako internet ne radi, dobijete automatizovanu provjeru.
Ako imate problem s dostavom, otvorite chat.
Ako vam nešto nije jasno na poslu, otvorite zahtjev.
Problem dobije broj.
Dobije kategoriju.
Dobije status.
Možda čak dobije i procijenjeno vrijeme rješavanja.
Samo što vi i dalje stojite ispred njega.
I čekate.
To je možda jedna od najvećih ironija savremenog života.
Sistem je postao mnogo organizovaniji.
A čovjek se često osjeća mnogo bespomoćnije.
Nekada ste znali kome da se žalite
Ovo je posebno vidljivo kada nešto ozbiljno pođe po zlu.
Recimo da kupite uređaj koji ne radi.
Nekada biste otišli u prodavnicu.
Našli biste čovjeka koji vam je prodao uređaj.
„Ovo ne radi.“
On bi pogledao.
Pozvao kolegu.
Možda otvorio kutiju.
Možda rekao da donesete sutra.
Možda biste se posvađali.
Ali postojala je osoba preko koje ste mogli gurati problem.
Danas često dobijete broj reklamacije.
I onda čekate.
Ako nazovete, osoba s druge strane možda nema nikakvu mogućnost da uradi ono što tražite.
Ona samo vidi isti ekran koji vi ne vidite.
„Vaš zahtjev je u obradi.“
Dobro.
Ali ko ga obrađuje?
Kada?
Zašto?
I šta ako niko ne riješi?
Tu dolazimo do jedne promjene koju možda nismo dovoljno primijetili.
Od odnosa smo prešli na procese.
Proces je odličan kada sve funkcioniše.
Ali čovjek nije proces.
Najskuplji dio problema često nije novac
Postoji i jedna stvar koju gotovo nikada ne računamo.
Vrijeme.
Ako tri sata pokušavate riješiti problem koji bi neko ko zna posao riješio za pola sata, tih dva i po sata nisu besplatna.
Samo što ih ne vidimo na računu.
Vrijeme potrošeno na čekanje majstora.
Vrijeme na telefoniranje.
Vrijeme na pretraživanje.
Vrijeme na odlazak u poslovnicu.
Vrijeme na ponavljanje istog problema četvrtoj osobi.
Vrijeme na traženje dokumenta.
Vrijeme na dokazivanje da nešto nije vaša greška.
Vrijeme na čekanje odgovora.
I tako nastaje jedna čudna vrsta troška.
Ne plaćate ga novcem.
Plaćate ga vlastitim životom.
A problem je što se taj trošak gomila neprimjetno.
Petnaest minuta ovdje.
Četrdeset tamo.
Dva sata sljedeće sedmice.
Jedan slobodan dan zbog servisa.
I na kraju godine možda shvatite da ste veliki dio vremena proveli pokušavajući organizovati stvari koje su trebale biti jednostavne.
Bosna još uvijek ima jednu prednost koju ne bismo trebali olako izgubiti
Još uvijek znamo jedni druge.
To zvuči banalno, ali nije.
Još uvijek možete pitati komšiju.
Još uvijek neko zna dobrog majstora.
Još uvijek postoje male radnje u kojima vlasnik zna svoje mušterije.
Još uvijek postoje ljudi koji će pogledati nešto i reći:
„Nemoj to bacati. To se može popraviti.“
I možda je upravo ta rečenica važnija nego što mislimo.
Jer moderna ekonomija nas je naučila da je vrijeme novac, a da je kupovina često jednostavnija od popravke.
Pokvarilo se?
Kupi novo.
Ne radi?
Zamijeni.
Nema dijela?
Uzmi drugi model.
Nema majstora?
Naruči preko interneta.
Sve je brzo.
Sve je efikasno.
Sve dok jednog dana ne shvatimo da više ne znamo kako da popravimo ništa.
Ni uređaj.
Ni automobil.
Ni komad namještaja.
Ni odnos sa čovjekom.
A šta kada ode posljednji?
Zamislite malo mjesto u kojem je nekada bilo pet automehaničara.
Ostao je jedan.
On ode u penziju.
Njegov sin radi nešto drugo.
Nema ko preuzeti radionicu.
Radionica se zatvori.
Na papiru se nije dogodilo ništa posebno.
Jedan lokal manje.
Ali za ljude koji žive tu, odjednom se mijenja svakodnevica.
Za običan servis možda će morati voziti automobil 30 kilometara.
Ako nemaju automobil?
Još veći problem.
Ako je riječ o starijoj osobi?
Još veći.
Ako je kvar hitan?
Još veći.
Isto se može dogoditi sa stomatologom, obućarem, krojačem, prodavnicom, pekarom, servisom, mesarom.
Jedan po jedan.
Ništa dramatično.
Nema naslova u vijestima.
Nema vanrednog stanja.
Samo se jednog dana okrenete oko sebe i shvatite:
„Ovdje više nema nikoga.“
Možda je to pravi oblik demografskog problema
O depopulaciji uglavnom pričamo kroz pitanje koliko će ljudi živjeti u Bosni i Hercegovini.
Možda bismo trebali postaviti i drugo:
Kakav će biti život tih ljudi koji ostanu?
Jer nije dovoljno imati stanovnika.
Potrebno je imati ljude koji nešto znaju.
Ljude koji nešto proizvode.
Ljude koji popravljaju.
Ljude koji održavaju.
Ljude koji poznaju teren.
Ljude kojima se možeš obratiti.
Grad od 50.000 ljudi bez dovoljno ljudi koji održavaju njegove svakodnevne funkcije može biti manje funkcionalan od grada od 30.000 u kojem takva mreža još postoji.
To se ne vidi na Google Mapsu.
Ne vidi se u statistici.
Ali se osjeti kada ti pukne cijev u subotu navečer.
Neće nas spasiti ni internet ni AI ako ne znamo koga nazvati
Možda će zvučati čudno da ovo piše portal koji se bavi tehnologijom.
Ali tehnologija nije zamjena za sve.
AI može objasniti šta bi moglo biti pokvareno.
Može vam pronaći uputstvo.
Može prevesti servisni priručnik.
Može vam čak pomoći da pronađete dio.
Ali ne može biti onaj čovjek koji će ući u vaš podrum, pogledati cijev i reći:
„Ovo nemoj dirati. Zovi vodoinstalatera.“
A možda je baš to znanje koje polako gubimo.
Ne znanje iz knjige.
Nego ono „iz ruke u ruku“.
Otac pokaže sinu.
Majstor pokaže učeniku.
Stariji radnik pokaže mlađem.
Komšija pokaže komšiji.
I jednog dana taj učenik postane čovjek kojeg neko drugi zove.
Tako se društvo održava.
Ne samo zakonima i institucijama.
Nego i hiljadama malih znanja koja kruže među ljudima.
Zato možda nije problem u tome što tehnologija dolazi
Problem bi mogao biti u tome što ljudi koji znaju stvari odlaze.
I tu je razlika.
Ne treba nam manje tehnologije.
Treba nam više ljudi koji znaju raditi stvarne stvari.
Treba nam zanat koji se cijeni.
Treba nam sistem u kojem nije sramota reći da želiš biti električar.
Treba nam mladi čovjek koji može pogledati automobil i znati šta mu je.
Treba nam djevojka koja zna popraviti uređaj.
Treba nam čovjek koji zna napraviti sto koji će trajati dvadeset godina.
Treba nam neko ko zna šta radi kada nestane struje.
Treba nam neko kome možemo vjerovati.
Jer na kraju, kada se sve aplikacije ugase, kada internet ne radi, kada chatbot nema odgovor, kada automatizovani sistem kaže „pokušajte kasnije“ — problem i dalje ostaje.
A tada nema algoritma.
Ima samo čovjek.
Onaj kojeg smo godinama zvali „obični čovjek“.
Možda bismo ga trebali prestati tako zvati.
Jer kada vam se jednog dana pokvari nešto što sami ne možete popraviti, shvatit ćete koliko vrijedi imati nekoga kome možete samo reći:
„Znaš li ti ovo riješiti?“
I čuti:
„Znam. Donesi.“
To je možda jedna od najvrjednijih stvari koje jedno društvo može imati.
I jedna od prvih koju primijetimo tek kada je počne nestajati.
