Rušio je zid u staroj kući i pronašao pismo iz 1950. koje je promijenilo sve što je znao o svom gradu
Objavljeno u rubrici Priče iz regije. Imena nekih osoba su promijenjena na zahtjev porodice.
Damir Hadžić nije bio čovjek koji vjeruje u znakove. Bio je projektant iz Mostara, četrdeset i dvije godine, razveden, bez djece, s navikom da svaki problem pretvori u tabelu. Kada je u novembru prošle godine kupio staru prizemnu kuću na rubu Blagaja za svega trideset i dvije hiljade maraka, nije to bio romantični impuls. Bio je to izračun: kvadratura, lokacija, cijena renoviranja. Tabela je rekla da vrijedi.
Rekonstrukcija je počela u januaru. Damir je angažovao dvojicu radnika, ali je vikendom sam dolazio pomagati jer mu je, kako kaže, trebalo nešto s rukama. Trećeg vikenda, dok je rušio unutrašnji zid između kuhinje i ostave, kramp je naišao na šupljinu.
“Mislio sam da je samo loša gradnja,” priča Damir. “Stare kuće imaju svašta unutra.”
Ono što je izvukao iz šupljine nije bio loš zid. Bio je to limeni kutija za duhan, zarđala ali cijela, zapečaćena voskom sa svih strana.
Unutra je bio jedan list papira i jedna fotografija
Damir je kutiju otvorio za kuhinjskim stolom, s lampom blizu jer je popodne već padala januarska tama. Papir je bio krhak ali čitljiv, ispisan rukom, tintom koja je na rubovima postala gotovo nevidljiva. Datum u gornjem desnom uglu: 14. marta 1950.
Fotografija je bila portret žene, otprilike trideset godina, tamnih očiju, u tradicionalnoj nošnji koja nije bila mostarskog kroja. Na poleđini fotografije, olovkom, pisalo je samo: Zora. Ne zaboravi zašto.
Pismo je bilo kratko. Pisalo je na ijekavici, pomalo arhaičnom, ali jasno:
“Ako ovo čitaš, znači da sam otišla ili da više nije sigurno govoriti. Ova kuća nije bila naša. Mi smo je čuvali. Ispod kamena uz bunar, s lijeve strane, leži ono što nije smjelo biti nađeno. Čuvaj ili uništi, ali nemoj predati. Znaju da postoji, ali ne znaju gdje. Zora.”
Damir je pismo pročitao tri puta. Zatim je stavio kapu i izašao u dvorište.
Bunar je bio tamo, točno gdje je pisalo
Prekriven trskom i gomilom starog kamenja, bunar se nalazio uz istočni zid dvorišta. Damir ga nije ni primijetio pri prvom obilasku kuće jer je bio potpuno zarastao u šiblje. Kamen “s lijeve strane” bio je veći od ostalih, nepravilnog oblika, i nije ležao ravno.
Ispod njega bila je druga kutija, ovaj put drvena, tvrđa, omotana uljenom krpom koja je iznenadujuće dobro odradila svoju ulogu u proteklih sedam decenija. Unutra su bila tri dokumenta i mali svežnjić pisama vezanih koncem.
Dokumenti su bili na njemačkom i na bosanskom. Damir nije znao njemački, ali je na jednom od dokumenata prepoznao pečat i natpis koji ga je natjerao da sjedne na mokro kamenje i ostane tako nekoliko minuta.
Bila je to potvrda o vlasništvu nad imovinom, izdana 1943. godine, s pečatom koji nije trebalo biti u ovoj kući. Uz nju, popis predmeta koji su “preuzeti na čuvanje” od porodice čije prezime Damir nije poznavao. I treći dokument, koji je izgledao kao neka vrsta svjedočanstva, potpisan od trojice muškaraca, s datumom iz 1944.
Pisma su bila ljubavna, ali nisu bila njegova priča
Svežnjić pisama bio je prepiska između dvije osobe. Damir ih je pažljivo razvezao i počeo čitati u autu, s grijanjem upaljenim, jer mu je ruke počelo tresti od hladnoće ili od nečeg drugog. Pisma su bila ljubavna, naizgled. Ali između redova bila je sasvim druga priča.
Žena koja se potpisivala kao Zora pisala je muškarcu kojeg je zvala samo “M.” Pisala mu je o dokumentima koje čuva, o porodici koja joj ih je povjerila, o tome kako su morali otići a nisu mogli ponijeti ništa osim djece. Pisala je o dogovoru: ako se ikad vrate, kuća ih čeka. A ako se ne vrate, “neka to nađe neko ko će znati šta s tim.”
U posljednjem pismu, bez datuma, Zora je pisala: “M. je otišao. Ne znam kuda. Ja ostavljam sve ispod kamena i odlazim kod sestre u Konjic. Ako Bog da, nekada će neko pročitati ovo i znati da smo pokušali biti dobri ljudi u lošem vremenu.”
Istraživanje koje nije planirao
Damiru je trebalo šest sedmica i pomoć arhivistice iz Mostara da složi priču. Porodica čije je vlasništvo potvrđeno u dokumentima bila je mostarskog porijekla, jevrejska porodica koja je 1942. godine deportovana. Troje od petorice članova nije preživjelo rat. Dvoje je preživjelo i emigriralo, najprije u Italiju, a zatim u Argentinu.
Zora je bila komšinica koja nije imala razloga da rizikuje ništa, ali je to ipak uradila. Sakrila je dokumente koji su mogli biti dokaz vlasništva, čuvala ih sedam decenija u zidu i ispod kamena, i otišla u nepoznato.
Damir je pronašao potomke porodice. Živjeli su u Buenos Airesu. Kontaktirao ih je putem jevrejske zajednice u Sarajevu, a odgovor je stigao za manje od tjedan dana.
Bili su svjesni da dokumenti postoje. Priča o njima prenosila se u porodici generacijama, ali nitko nije znao gdje su niti postoje li još uvijek. Praunuka jedne od žrtava, žena od šezdeset i šest godina, rekla mu je putem video poziva nešto što Damir citira bez komentara:
“Moja baka mi je pričala da je jedna žena sakrila papire. Nikad nismo znali ime te žene. Sad znamo.”
Twist koji Damir nije vidio
Kada je arhivistica završila s istraživanjem, donijela mu je još jedan podatak koji nije bio dio originalnog zadatka. Pregledavajući matične knjige iz Konjica, naišla je na ime Zore Hadžić, udane Zore, s napomenom o dolasku iz Blagaja 1950. godine.
Hadžić.
Damir je sjedio pred tim podatkom dugo. Zatim je nazvao svog oca, osamdeset i jedne godine, koji živi u Konjicu od kada se Damir može sjetiti. Pitao ga je za baku, za njenu majku, za neko ime Zora u porodičnom stablu.
Otac je bio tih nekoliko sekundi.
“Zora je bila moja baka,” rekao je. “Nikad nije govorila o Blagaju. Nikad ništa. Samo jednom mi je rekla da je u životu uradila jednu stvar zbog koje nije stid ići spavati. Mislio sam da govori o meni.”
Damir Hadžić je kupio kuću svojom tabletom i kalkulatorom. Dobio je nešto što nijedna tabela ne zna izračunati: ime za ono što je njegova prabaka uradila u mraku 1950. godine, u zidu kuće koji niko nije trebao rušiti još sedamdeset godina.
Renoviranje je završeno u aprilu. Bunar je očišćen i vraćen u funkciju. Na kamenu s lijeve strane Damir je postavio malu ploču, bez ikakvih ukrasa, s jednom rečenicom:
Ovdje je Zora Hadžić čuvala tuđu nadu. 1943–1950.
Dokumenti su predati porodici u Buenos Airesu u maju ove godine. Kuća u Blagaju i dalje je u vlasništvu Damira Hadžića.
