Postoji dobra šansa da ćemo jednog dana pogledati telefon koji trenutno držimo u ruci i shvatiti nešto pomalo čudno.
Bio je to posljednji telefon koji smo ikada stvarno posjedovali kao glavni uređaj.
Ne posljednji telefon koji ćemo vidjeti. Ne posljednji ekran koji ćemo koristiti. Ne posljednji uređaj koji će imati SIM karticu, kameru, procesor i bateriju.
Nego posljednji uređaj koji je istovremeno bio naš telefon, kamera, navigacija, novčanik, televizor, računar, album fotografija, poštansko sanduče, banka, društveni život i prozor prema gotovo svemu što se događa u svijetu.
Možda ga nećemo ni prepoznati kao historijski trenutak.
Kao što ljudi koji su posljednji put poslali pismo nisu znali da upravo gledaju kraj jedne ere.
Telefon se možda neće ugasiti. Samo će postati manje važan.
Već godinama slušamo kako će pametni telefon „nestati“.
To se do sada uglavnom nije dogodilo.
Naprotiv, telefon je postao toliko važan da je teško zamisliti svakodnevni život bez njega. Ali zanimljiva promjena nije nužno u tome da će telefon nestati.
Promjena je u tome šta će telefon raditi.
Današnji telefon je centralni uređaj. Gotovo sve prolazi kroz njega. Ako želiš razgovarati s nekim, uzimaš telefon. Ako želiš pronaći adresu, uzimaš telefon. Ako želiš fotografiju, plaćanje, kartu, prevod, vijest ili odgovor na pitanje — telefon je početna tačka.
Budućnost bi mogla izgledati potpuno drugačije.
Umjesto da stalno ideš prema telefonu, tehnologija bi mogla početi dolaziti prema tebi.
To je mnogo veća promjena nego što na prvi pogled izgleda.
Samsung je ove godine svoje nove „intelligent eyewear“ naočale predstavio upravo kao novi interfejs za mobilnu umjetnu inteligenciju. Kompanija otvoreno govori o tome da cilj nije odmah zamijeniti telefon, nego omogućiti ljudima da ga koriste manje.
I tu se možda krije prava budućnost.
Ne telefon bez telefona.
Nego život u kojem telefon više nije mjesto gdje se sve događa.
Prvo će nestajati ekran, ne telefon
Zamislimo običnu situaciju.
Hodaš ulicom i pitaš:
„Gdje je ova adresa?“
Danas izvadiš telefon.
Otključaš ekran.
Otvoriš Google Maps.
Upišeš adresu.
Pogledaš rutu.
Budući uređaj mogao bi jednostavno reći:
„Još 200 metara desno.“
Bez vađenja ijednog uređaja iz džepa.
Isto se može dogoditi s prevodom.
Umjesto da fotografišeš meni, kopiraš tekst ili otvaraš aplikaciju, naočale mogu jednostavno prepoznati ono što gledaš i prevesti ga pred tvojim očima.
Umjesto da fotografišeš nešto da bi kasnije pitao AI šta je to, uređaj već zna šta gledaš.
Umjesto da otvaraš deset aplikacija kako bi organizovao putovanje, AI agent može napraviti veći dio posla sam.
To više nije klasična evolucija telefona.
To je raspad telefona na više različitih uređaja.
Telefon je danas jedan predmet koji pokušava biti sve.
Budućnost bi mogla biti sistem u kojem različiti uređaji preuzimaju različite dijelove njegovog posla.
Naočale vide.
Slušalice čuju.
Sat prati tijelo i omogućava brze radnje.
AI agent povezuje informacije.
Telefon ostaje negdje u pozadini, kao računar koji sve to povezuje.
Zapravo, upravo takav scenario već se pojavljuje u analizama budućnosti post-smartphone uređaja: ne mora postojati jedan „ubica telefona“, nego više uređaja koji preuzimaju pojedinačne funkcije telefona.
I to je mnogo realniji scenario od onog filmskog u kojem jednog jutra svi bace telefone u ladicu.
Telefon će možda postati nešto poput rutera
Zvuči čudno, ali zamisli koliko se promijenila uloga računara.
Nekada je računar bio mjesto na kojem se radio gotovo svaki digitalni posao.
Danas ga mnogi ljudi koriste samo kada moraju.
Telefon je preuzeo ogroman dio njegovog posla.
Slična stvar mogla bi se dogoditi telefonu.
On neće nužno nestati.
Samo će prestati biti glavni interfejs.
Možda će i dalje sadržavati procesor, modem, podatke, aplikacije, autentifikaciju i sve ono što je potrebno da ostali uređaji rade.
Ali korisnik više neće stalno gledati u njega.
IDC je početkom 2026. upravo tu promjenu opisao kao prelazak sa uređaja koji su samo „pametni“ prema uređajima koji mogu razumjeti kontekst, predvidjeti potrebe korisnika i djelovati umjesto njega.
To je ključna razlika.
Pametni telefon danas uglavnom čeka da mu kažeš šta da uradi.
Budući uređaj mogao bi pokušati shvatiti šta želiš postići.
A to je ogromna promjena.
Jer ako AI može izvršiti zadatak umjesto tebe, više nije toliko važno u kojoj se aplikaciji zadatak nalazi.
Aplikacije možda postanu manje važne nego što mislimo
Danas živimo kroz ikone.
WhatsApp.
Instagram.
YouTube.
Maps.
Banking.
Viber.
Spotify.
Otvorimo aplikaciju, pronađemo opciju, kliknemo, čekamo.
To je normalno jer je telefon napravljen oko aplikacija.
Ali šta ako jednog dana jednostavno kažeš:
„Pošalji Amaru poruku da kasnim deset minuta.“
I gotovo.
Ne moraš znati gdje je aplikacija.
Ne moraš otvoriti razgovor.
Ne moraš pisati poruku.
Ne moraš čak ni razmišljati o tome koji servis koristiš.
AI će znati kome šalješ, preko čega treba poslati i šta želiš reći.
To je trenutak kada aplikacija počinje gubiti značaj.
A ako aplikacije postanu manje važne, ekran postaje manje važan.
A ako ekran postane manje važan, telefon više ne mora biti uređaj koji stalno gledamo.
Ali postoji jedan problem o kojem se premalo govori
Privatnost.
Jer postoji velika razlika između telefona koji izvadiš iz džepa kada želiš nešto uraditi i uređaja koji je stalno uz tvoje oči i uši.
Pametne naočale mogu vidjeti ono što vidiš.
Mogu čuti ono što čuješ.
Mogu znati gdje se nalaziš.
Mogu znati s kim razgovaraš.
Mogu analizirati prostor oko tebe.
Mogu znati šta pokušavaš pronaći.
I možda jednog dana mogu imati dovoljno konteksta da znaju mnogo više o tebi nego što danas zna bilo koja pojedinačna aplikacija.
Zato priča o post-smartphone svijetu nije samo priča o tehnologiji.
To je priča o granici između čovjeka i njegovog digitalnog asistenta.
Već sada se pojavljuju problemi.
Pametne naočale sa kamerama izazvale su zabrinutost zbog mogućnosti snimanja ljudi bez njihovog znanja, posebno u osjetljivim prostorima. Američke institucije već raspravljaju o tome gdje takvi uređaji predstavljaju sigurnosni problem.
To pitanje će postati još ozbiljnije ako naočale više ne budu samo kamera koja fotografiše.
Ako postanu uređaj koji stalno razumije ono što kamera vidi.
Tu više nije problem samo „da li me neko snima“.
Problem postaje:
Šta uređaj zna o meni dok me snima?
Možda ćemo zbog toga poželjeti nešto što danas pokušavamo izgubiti
Privatnost.
Tišinu.
Neznanje.
Vrijeme bez ekrana.
Možda će najveći luksuz budućnosti biti upravo to da nemaš uređaj koji zna gdje si, šta gledaš i šta radiš.
Danas se često govori kako će tehnologija postati „nevidljiva“.
Ali nevidljiva tehnologija ne znači nužno manje tehnologije.
Može značiti upravo suprotno.
Tehnologija je svuda, samo je više ne vidiš.
To je možda najvažniji paradoks budućnosti.
Telefon koji držimo u ruci je očigledan.
Možemo ga spustiti na sto.
Možemo ga ugasiti.
Možemo ga ostaviti kod kuće.
Tehnologija koja je ugrađena u naočale, slušalice, prsten, automobil i prostor oko nas mnogo je teže „odložiti“.
I zato možda nije pitanje hoće li telefon nestati
Pitanje je hoćemo li ga još trebati gledati.
To je velika razlika.
Danas telefon koristimo tako što gledamo u njega.
Budućnost možda više liči na razgovor sa tehnologijom nego na gledanje u tehnologiju.
Kažeš šta želiš.
Ona razumije kontekst.
Obavi zadatak.
Ti nastavljaš živjeti.
Na papiru zvuči fantastično.
Ali postoji jedna opasnost.
Što više odluka prepustimo uređajima, to manje moramo sami odlučivati.
Koju rutu ćemo uzeti.
Šta ćemo kupiti.
Koga ćemo nazvati.
Koji restoran ćemo izabrati.
Šta ćemo pročitati.
Šta ćemo gledati.
Čak i šta ćemo zapamtiti.
Ako tehnologija uvijek zna odgovor prije nas, postoji mogućnost da ćemo s vremenom izgubiti potrebu da neka pitanja uopšte postavimo.
I onda dolazimo do paradoksa
Godinama smo tehnologiju pravili tako da nam štedi vrijeme.
A zatim smo to slobodno vrijeme popunili novim tehnologijama.
Napravili smo brže telefone da bismo brže došli do aplikacija.
Napravili smo bolje ekrane da bismo ih više gledali.
Napravili smo društvene mreže da bismo bili povezaniji, pa dobili svijet u kojem ljudi sjede jedni pored drugih i gledaju u različite ekrane.
Sada pravimo AI koji bi trebao da nam smanji potrebu za ekranom.
Možda je to prvi put da tehnologija pokušava riješiti problem koji je sama stvorila.
Hoće li naš posljednji telefon biti najbolji telefon?
Možda neće.
Možda će biti potpuno prosječan.
Možda će imati kameru koja nije najbolja.
Možda neće imati ekran koji se savija.
Možda neće biti najskuplji.
Možda ćemo ga kupiti jednog dana, koristiti nekoliko godina i onda jednostavno prestati da ga nosimo kao centar svog života.
A možda će taj prijelaz biti toliko postepen da ga niko neće primijetiti.
Prvo ćemo koristiti naočale za navigaciju.
Onda za prevod.
Onda za poruke.
Onda za pozive.
AI će odgovarati na pitanja.
Sat će potvrđivati plaćanja.
Slušalice će preuzimati razgovore.
Automobil će postati još jedan računar.
Telefon će sve više sjediti u džepu.
I jednog dana možda ćemo ga izvaditi samo kada treba nešto što nijedan drugi uređaj još ne može.
Tada ćemo shvatiti da se telefon nije ugasio.
Samo je izgubio centralno mjesto.
Možda smo već ušli u tu eru
I to nije neka daleka naučna fantastika.
GenAI funkcije već su na putu da postanu standardni dio pametnih telefona. Counterpoint Research procjenjuje da bi AI telefoni mogli činiti oko 45 posto globalnih isporuka pametnih telefona u 2026. godini, a 52 posto u 2027.
Istovremeno, velike kompanije sve otvorenije eksperimentišu s naočalama kao novim načinom interakcije sa AI-em. Samsung ih opisuje kao jedan od narednih interfejsa mobilne AI tehnologije, dok se Google, Meta i drugi igrači utrkuju oko sličnog koncepta.
Ali čak i oni koji najavljuju kraj telefona sve češće dolaze do istog zaključka:
telefon vjerovatno neće nestati preko noći.
Njegova uloga će se mijenjati.
I možda je baš to ono što nismo razumjeli.
Kada kažemo „nakon telefona“, zamišljamo uređaj koji će ga zamijeniti.
Ali možda neće postojati jedan uređaj koji ga mijenja.
Telefon bi se mogao jednostavno rasuti po našem životu.
Dio njega završit će u naočalama.
Dio u satu.
Dio u slušalicama.
Dio u automobilu.
Dio u AI agentu.
Dio u oblaku.
A ono što danas zovemo „telefon“ postaće samo infrastruktura iza svega toga.
Zato čuvajte svoj telefon
Ne zato što će jednog dana vrijediti bogatstvo.
Neće.
Nego zato što postoji mogućnost da ćemo jednog dana gledati stare fotografije telefona i shvatiti koliko je neobičan bio taj predmet.
Mali pravougaonik koji smo nosili svuda.
U džepu.
Na stolu.
Pored kreveta.
Na poslu.
U automobilu.
Na odmoru.
Na koncertu.
U restoranu.
Čak i u trenucima kada smo pokušavali biti sami.
Bio je prozor prema cijelom svijetu.
I možda će upravo zato biti posljednji veliki predmet koji smo morali stalno držati u ruci da bismo bili povezani sa njim.
Sljedeća generacija tehnologije možda neće tražiti da gledamo u nju.
Tražit će da je nosimo.
Da je slušamo.
Da joj vjerujemo.
Da joj dopustimo da pamti.
Da odlučuje.
Da djeluje.
I tu se priča više ne završava pitanjem:
„Šta će zamijeniti smartphone?“
Pravo pitanje je mnogo neugodnije:
Ako više ne moramo gledati u tehnologiju da bismo je koristili — hoćemo li je zbog toga koristiti manje ili će konačno postati toliko prisutna da je više nikada nećemo moći stvarno isključiti?
Možda će naš posljednji telefon biti onaj koji ćemo jednog dana ostaviti na stolu.
I prvi put nakon dvadeset godina — nećemo imati nikakvu potrebu da ga uzmemo.
Možda će upravo tada početi era poslije telefona.
