Svakodnevne scene sa sarajevskih ulica – od agresivnog prestrojavanja i ignorisanja saobraćajnih znakova, do tragičnih nesreća sa fatalnim ishodima – ukazuju na to da smo dosegli kritičnu tačku. Javnost, u pravilu, nakon svake veće tragedije zahtijeva postavljanje novih stacionarnih radara i strožije kazne.

“Međutim, postavlja se ključno pitanje: može li tehnološko rješenje poput stacionarnog radara ispraviti decenije pogrešnog odgoja, korupcije i infrastrukturnog propadanja? Odgovor je, nažalost, ne.”

Ovaj rad detaljno analizira anatomiju saobraćajnog haosa u Sarajevu i BiH, istražuje uzroke devijantnog ponašanja vozača, ukazuje na pogubne posljedice neadekvatne infrastrukture, te objašnjava zašto puka nabavka radarskih sistema predstavlja samo kozmetički flaster na dubokoj, inficiranoj rani našeg saobraćajnog sistema.

1. Anatomija haosa: Svakodnevica na cestama

Kultura vožnje u Bosni i Hercegovini doživjela je drastičnu degradaciju u posljednjih trideset godina. Vožnja se više ne doživljava kao kolaborativni proces u kojem svi učesnici dijele isti prostor sa ciljem sigurnog dolaska na odredište, već kao kompetitivna, često i gladijatorska arena. Osnovna pravila saobraćaja, koja se u uređenim društvima podrazumijevaju, ovdje se tretiraju kao opcione smjernice.

• Oduzimanje prvenstva prolaza: Ovo je postalo svojevrsni nacionalni sport. Ulazak u raskrsnicu iako je očigledno da se iz nje ne može izaći zbog gužve, blokiranje saobraćaja u suprotnom smjeru i nasilno “ubacivanje” u traku su svakodnevni prizori. Strpljenje je kategorija koja na našim cestama gotovo da ne postoji.
• Korištenje pokazivača smjera (žmigavaca): U sarajevskom saobraćaju, upotreba žmigavca se nerijetko percipira kao znak slabosti ili nepotrebno otkrivanje namjera “protivniku” u drugoj traci. Nagla prestrojavanja iz krajnje desne u krajnju lijevu traku direktno uzrokuju lančane sudare.
• Kružni tokovi: Iako su izgrađeni s ciljem ubrzanja protoka vozila, kružni tokovi u BiH su često poprišta totalne konfuzije. Izlazak iz unutrašnje trake preko vanjske, uz “sječenje” puta drugim vozilima, predstavlja jedan od najčešćih uzroka oštećenja vozila.
• Korištenje mobitela i distrakcije: Vožnja jednom rukom dok se drugom snimaju videozapisi za Instagram i TikTok, poprimila je pandemijske razmjere. Reakciono vrijeme vozača koji gleda u ekran jednako je, a često i lošije, od reakcionog vremena osobe u alkoholisanom stanju.

2. Infrastrukturni kolaps: Uska grla i hronično loše planiranje

Problem saobraćaja u Sarajevu nije samo bihevioralne prirode; on je duboko ukorijenjen u lošoj i neadekvatnoj infrastrukturi. Sarajevo je grad specifične, izdužene geografske konfiguracije, smješten u uskoj kotlini. Saobraćaj se decenijama oslanja na jednu glavnu longitudinalnu osovinu, dok su alternativni pravci nedovoljno razvijeni.

Nedostatak transverzala i alternativnih ruta: Zbog neizgrađenosti ključnih saobraćajnica, cjelokupan saobraćajni pritisak prebacuje se na nekoliko postojećih raskrsnica. Kada se dogodi i najmanja saobraćajna nesreća, grad doživljava potpuni infarkt.

Stanje asfalta i “udarnice”: Kvalitet kolovoza u BiH je daleko ispod evropskih standarda. Rupe na cestama tjeraju vozače na izvođenje opasnih manevara i “slaloma” kako bi sačuvali gume i ovjes svojih automobila.

Problem stacionarnog saobraćaja (parking): Hronični nedostatak parking prostora direktno utiče na protočnost. Tzv. “sva četiri” postalo je univerzalno opravdanje za zaustavljanje u desnoj saobraćajnoj traci, na autobuskim stajalištima, pa čak i na pješačkim prijelazima.

3. Psihologija bahatog vozača: Sindrom “značke, štele i statusnog simbola”

Da bismo razumjeli zašto radari nisu rješenje, moramo razumjeti mentalitet onih koji najgrublje krše pravila. Bahatost na cestama nije slučajna; ona je proizvod sistema koji nagrađuje bezobrazluk i demonstrira nemoć institucija.

Kult automobila: U tranzicijskim društvima siromašnih ekonomija, skupocjeni automobil nije samo prijevozno sredstvo – on je vrhunski statusni simbol, oklop koji vlasniku daje lažni osjećaj superiornosti i nedodirljivosti. Postoji prećutno, toksično pravilo na našim ulicama da veće i skuplje vozilo “ima prvenstvo prolaza”.

“Kada država dopusti da pojedinac nakupi 50.000 KM kazni, a da mu pritom ne oduzme vozilo ili ga ne smjesti u zatvor, taj pojedinac shvata da je iznad zakona. Za takvu osobu, još jedna kazna s radara apsolutno ne znači ništa.”

Korupcija i “štele”: Svijest o tome da se saobraćajna kazna može izbjeći “častivši” policajca kafom ili pozivanjem uticajnog prijatelja u MUP-u razara same temelje saobraćajne kulture.

4. Zašto nam ni 100 novih stacionarnih radara neće riješiti problem?

Kada god se dogodi stravična nesreća, vlasti obično odgovaraju linijom manjeg otpora: nabavkom novih crnih kutija na stubovima. Iako radari imaju svoju funkciju, oni pate od nekoliko fundamentalnih nedostataka:

• Sindrom “kengur vožnje”: Radari mjere brzinu samo u jednoj tački. Vozači koriste Viber grupe koje ih upozoravaju. Bahati vozač vozi 100 km/h, naglo koči ispred radara, spušta brzinu na 60 km/h, prolazi kameru, a zatim ponovo nastavlja divljati.
• Radari ne mjere agresivnost: Kamera će vas kazniti za brzinu, ali radar ne detektuje kada vozač agresivno prelazi iz trake u traku, ne propušta pješaka ili vozi sa mobitelom u ruci. Radar ne mjeri obijest.
• Ne rješavaju problem povratnika: Radar ne može zaustaviti neregistrovano vozilo niti fizički isključiti pijanog vozača iz saobraćaja; on je pasivni promatrač haosa.

5. Autoškole i edukacija: Sijanje lošeg sjemena

Problem počinje mnogo prije nego što vozač sjedne u svoj automobil. Tržište autoškola je preplavljeno nelojalnom konkurencijom gdje se nerijetko spuštaju cijene obuke na uštrb kvaliteta. Umjesto da kandidate uče defanzivnoj vožnji i tehnikama izbjegavanja nesreća, obuka se često svodi na mehaničko učenje rute kako bi se dobio papir. Kada mladi vozač, naučen samo da održava vozilo u jednoj traci pri 40 km/h, sjedne u vozilo od 200 konjskih snaga, katastrofa je samo pitanje vremena.

6. Koja su stvarna, sistemska rješenja?

Promjena saobraćajne kulture zahtijeva holistički pristup koji se oslanja na tri stuba: edukaciju, strogu infrastrukturu i neizbježnost sankcije.

1. Sistemi mjerenja prosječne brzine (Point-to-Point): Umjesto radara u jednoj tački, treba postaviti sisteme koji mjere vrijeme ulaska vozila na dionicu i izlaska. Ovaj sistem potpuno eliminiše “kengur vožnju”.
2. Mobilni presretači na ulicama: Najefikasniji lijek protiv bahatih vozača je strah od nepoznatog. Neoznačena policijska vozila mogu se kretati kroz grad snimajući agresivna prestrojavanja i prolaske kroz crveno.
3. Drakonske mjere i trajno oduzimanje vozila: Vozilo kojim se svjesno i višestruko krše pravila mora biti tretirano kao oružje. Za bahatog vozača ne postoji veća kazna od gubitka njegovog statusnog simbola.
4. Fizičke prepreke: Infrastruktura ne smije dopuštati greške. Uža saobraćajna traka psihološki usporava vozača, a izdignuti pješački prijelazi ne ostavljaju izbor – vozač mora usporiti.
5. Nulta tolerancija na nepropisno parkiranje: Pauk službe moraju nemilosrdno sankcionisati vozila koja blokiraju trake.

7. Zaključak: Cesta nije trkaća staza

Kultura vožnje u Sarajevu i Bosni i Hercegovini nalazi se u stanju duboke krize. Oslanjanje isključivo na nabavku i postavljanje novih stacionarnih radara predstavlja klasično bježanje od stvarnog rješenja problema. Radari su analgetik koji privremeno otklanja simptom boli na jednoj mikro-lokaciji, dok cijeli organizam saobraćajnog sistema i dalje boluje od iste bolesti.

Za istinsku promjenu potrebno je resetovati sistem iz temelja. Tek kada svaki vozač shvati da je kazna neizbježna, a da se bahatost na cesti kažnjava gubitkom samog vozila i slobode, moći ćemo očekivati početak procesa ozdravljenja saobraćajne kulture. Do tada, naše ceste će ostati poligoni za preživljavanje, a ne putevi koji nas sigurno spajaju.